HR tech

Video-nadzor nad zaposlenima u Srbiji: Između prava poslodavca i zaštite privatnosti zaposlenih

Video-nadzor nad zaposlenima u Srbiji: Između prava poslodavca i zaštite privatnosti zaposlenih

Ravnoteža između zaštite interesa poslodavca i prava zaposlenih na privatnost ključna je za zakonitu primenu video-nadzora.

Sa razvojem tehnologije, video-nadzor postaje sve češći alat koji poslodavci koriste da zaštite imovinu i prate rad svojih zaposlenih. Ipak, upotreba video-nadzora otvara važna pitanja o pravima zaposlenih na privatnost i o tome koliko je takav nadzor u skladu sa zakonskim propisima, pre svega Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.

U praksi se najčešće smatra da poslodavci mogu obrađivati lične podatke zaposlenih putem video-nadzora ako to zasnivaju na svom legitimnom interesu. Međutim, taj interes ne sme biti jači od prava i sloboda zaposlenih koji su predmet nadzora.

Kako onda proceniti da li je video-nadzor opravdan i zakonit? 

Ključ je u nekoliko faktora: 

  • koliko je video-nadzor zaista neophodan, 
  • da li je mera srazmerna cilju koji se želi postići, i 
  • da li se prikupljeni podaci ograničavaju samo na neophodan minimum.

Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti više puta je naglasio da video-nadzor ne sme služiti kao sredstvo opšte kontrole zaposlenih, niti kao alat za praćenje njihove efikasnosti ili ponašanja. Njegova primarna svrha mora biti zaštita imovine i bezbednosti.

Nažalost, u praksi se često dešava da se video-nadzor koristi van okvira zakona, za praćenje radne discipline, kontrole rada ili čak iniciranja disciplinskih postupaka protiv zaposlenih. Takav pristup ipak nije dozvoljen jer prekomerno zadire u privatnost zaposlenih.

Ključne obaveze poslodavaca prilikom uvođenja video-nadzora.

Šta poslodavci treba da imaju na umu kada procenjuju opravdanost video-nadzora?

  • Zaposleni moraju biti jasno i transparentno obavešteni o svrsi video-nadzora, o tome koliko dugo će se snimci čuvati, o pravnom osnovu za obradu podataka i o svim drugim informacijama koje zakon zahteva.
  • Video-nadzor se ne sme koristiti u svrhe kao što su „unapređenje rada“, „kontrola zaposlenih“ ili „pokretanje disciplinskih postupaka“.  Zbog toga, postavljanje video-nadzora u kancelarijama i drugim prostorijama gde zaposleni obavljaju rad treba uvek strogo i restriktivno procenjivati, naročito ako ne postoji stvarna potreba za zaštitom imovine ili bezbednosti.
  • Uređaji za video-nadzor ne smeju se koristiti na način koji ugrožava privatnost zaposlenih, na primer, nije dozvoljeno snimanje u kancelarijama ili prostorijama gde zaposleni obavljaju lične ili osetljive aktivnosti, kao što su svlačionice ili toaleti. 
  • Pristup snimcima sme imati samo ovlašćeno lice, a podaci ne smeju biti čuvani duže nego što je to stvarno potrebno.
  • Video-nadzor mora biti usklađen sa drugim relevantnim propisima, naročito Zakonom o privatnom obezbeđenju. Ovaj zakon propisuje da sistem video-nadzora sme postavljati i održavati samo (pravno) lice koje ima odgovarajuću licencu.
  • Kada se video-nadzor koristi u prostorima namenjenim javnoj upotrebi, na vidljivom mestu mora biti jasno istaknuto obaveštenje o njegovom postojanju. Osobe koje koriste te prostorije moraju biti upoznati sa tim, a snimci se moraju čuvati najmanje 30 dana. Ukoliko to zatraži ovlašćeni policijski službenik, snimci se moraju staviti na uvid.
  • Kao dobru praksu preporučujemo da poslodavci u svojim internim aktima jasno urede sve detalje o postojanju i upotrebi video-nadzora.

Zaključak: Neophodnost uravnoteženog pristupa.

U vremenu kada tehnologija postaje sve dostupnija, video-nadzor može biti koristan alat za zaštitu imovine i bezbednost na radu. Međutim, njegova upotreba mora biti pažljivo balansirana kako bi se poštovala prava zaposlenih na privatnost i uskladila sa zakonskim zahtevima. 

Poslodavci treba da pristupe video-nadzoru odgovorno, jasno komunicirajući sa zaposlenima i vodeći računa o zakonitosti i srazmernosti mera. Na taj način mogu izgraditi poverenje u radnom okruženju i istovremeno zaštititi svoje interese.

Autor: Ljubinka Pljevaljčić, advokat; advokatska kancelarija Doklestić Repić & Gajin 

Povezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button